Prerušio si se u prolećnu livadu
okupanu nebom. Obukao si grimizno odelo naivnog dečaka i razbarušio kosu na
divlje. Obuo si čizme skitalice i odglumio da si sve što želim.
Nosiš veselu kravatu. Otkud tebi takva
kravata? Otkud tebi kravata? Ko ju je
vezao? Kako smeš to da radiš? Ne bojiš se? Ti se ničega ne bojiš. Ti sve ovo vešto planiraš u mračnim
hodnicima svojih prepredenih dublji. Gospode,
kako bih ti razrezala te očne duplje svaki put kada osetim da si milju dalek...
Vidiš li da nam kopaš dno? Vidiš li da
su ti prsti zamazani mojom krvlju i da ti plikovi pulsiraju slova moga imena? Želiš
me i dalje. Želiš da plivaš u meni i da me ispuniš svojim otrovom do kraja.
Želiš da se nastaniš u mojim prazninama, da svojim prokletim sokom nahraniš tu neumoljivu
žeđ za tvojim prstima.
Umirem za tobom. Prazna sam i puna i
nestajem i želim te. Mislim da ću nakon tebe (p)ostati mrtva. I mislim da je
tako nabolje.
Šta to radiš? Šta to radiš? Šta to
radiš? Vidiš li gde nas vodiš? Jesi li ti slep? Gluv? Lud? Šta ti je? Zašto me
želiš? Zašto, pored svih? Gradom šetaju šećerleme uvijene u plašt osmeha. Zašto
meni dolaziš? Zašto za mnom čezneš?
Treba li da verujem da je to ljubav?
Nije. Ljubav je mnogo više od nas. Ili
manje. Ovo mora da je ludilo. Ti si, eto, poludeo. Pričaš o tome da bi me
ljubio, kao da me nisi milion puta prodao. Maštaš o mojim uzdasima pod tvojim
grudima, kao da nisi otišao. Ti si ovo izabrao. Mene niko ništa nije pitao. Sad
je kasno. Kasno je za sve.
Zarivaš svoje kandže u moju kožu i
raspadaš mi se na plećima. Zašto nisi umro? O, zašto nisi umro? Volim te.
Ludo te volim. I to me strašno plaši. Ušao si u svaku poru mog života i zapušio
je svojim otrovom. Puna sam tebe. U meni si, svom snagom, a nemam te.
Нема коментара:
Постави коментар