Rekla sam ti: Govorim
o omiljenim ukrasima i izgorelim sećanjima.
Pitao si me:
Kakva si ti bajka?
Rekla sam ti: Pevam
šapat gorkih tonova umotan u plašt suza.
Pitao si:
Jesi li od neba skovana?
Sitni su sati, čini se da veruješ u moju magiju;
Nisi mi ni tako drag, ne prodajem ti tričariju.
Zvezde pitaj (smeš li?) kuda vodi tvoj laki kas;
Ako ovako nastavim, prodaćeš sve zbog nas.
Ne nudim ti laž jer ja još volim njega.
Praviš se blesav (misliš da ti moja senka
treba?);
Sklanjam te od sebe, a ti se sve bliže primičeš;
Znaš li da od mojih grudi možeš da izdahneš?
Vidim duboku raku i tebe kako ležiš u njoj.
Posipaš se tamnim blatom; ti ni mojih tuga ne
znaš broj!
Zubato sunce sjajem boji mi korake;
Ove sahrane ljubavi i nisu tako lake.
Zbog tvoje smrti nisam mnogo tužna
jer lepo sam ti rekla.
Kikoćem se dok te zemlja pokriva,
ližem sladoled iznad tvoga groba.
Mališan pita majku: „Ova teta – ona je zla?“,
mati veli: „Ne znam, nikad ne znaš šta je u tuđim
glavama.“
Gospođo draga, ja vrlo dobro znam;
Ja sam ga na smrt davno upozorila jer videh je
kroz san.
Rekla sam ti: Zidam
kulu tamnih bolova u svetu teških okova.
Pitao si me:
Otkud ti oči boje godova?
Rekla sam ti: Pišem
čarobnu istinu krvavim perom prokletstva.
Pitao si:
Da li bi jutro kraj tebe bila strašna greška?
Нема коментара:
Постави коментар