O meni

Volim plavu boju i akustične obrade pesama. Lepršave haljine. Šum talasa. Čistu posteljinu. Kapi kiše. Nisam fan boranije ni ljudi koji boraniju zovu buranija. Ogovaranja. Nepristojnosti. Vrućine. Vrata koja se zaglavljuju.

Znam da oči mogu da se smeju i da prava osoba nikada ne prestaje da voli. Da prozori služe da bi ljubav živela. Mislim da su stvari u životu sive i da se terase ukrašavaju jer je romantičnoj priči potreban pristojan pejzaž.

среда, 23. септембар 2015.

Pramen neposlušnog očekivanja


Zlatni dečače, čujem, misliš da moraš da se ošišaš da bi meni prišao. Mogla bih da ti pričam o tome kako imaš frizuru koja mi liči na proleće ili pramenove u boji tamnih godova. Mogla bih da ti se nasmejem kako bi znao da si mi lep sa najneošišanijom frizurom, ali toga se odveć plašim. Umesto svega toga, ispričaću ti priču o svojoj kosi.

Jedne večeri pomislila sam da postoji šansa da te vidim. Jasno, volela bih da tada ličim na neko magično biće koje izgleda očaravajuće čim ustane dok te snenim pogledom veselo pita da li si dobro spavao. Razume se, stvarna ja mi nije nešto naročito pomogla u tome jer je stvarna ja poznata po tome da mrzi saradnju u svakom mogućem obliku.

Ipak, veličanstvena kraljica zlobe te kobne večeri bila je gospođa Kosa. Moja gospođa Kosa je smeđe boje. Tokom dugih letnjih dana poprima nijanse zlatne, a pod sunčevom svetlošću ne stidi se šepurenja svojim bakarnim odsjajem. Gospođa Kosa je dugo moja drugarica. Nekada je bila gospođica, onda su natpisi po raznoraznim časopisima rekli da je to diskriminacija neudatih devojaka, pa je tako postala otmena gospođa. Iskrena je, lepršava i šašava. Voli da igra po vetru, da se uvrće na kiši i golica kad je vrućina.

Ona ima svoje bolje i lošije dane. Mnogo toga smo prošle zajedno. Držimo se svojim pipcima jedna za drugu kad idemo kod frizera i gutamo knedle veličine čizme kad se život sruči na nas, insistirajući da ona neće moći da prođe kroz vrata idućeg nivoa. Govorili su nam da smo lepe i igrali se sa nama. Pitali nas kako smo tako meke i otkud to da menjamo raspoloženja svaki čas. Mi smo se samo smejale.

Te večeri kada sam ja tebe želela da vidim, te večeri kada je bilo važno samo da izgledam zanosno – gospođa je, gle čuda, rešila da se duri. Sve naše uspomene šutnula je u vodu i tvrdoglavo mi okreće pozadinu dok pokušavam da joj objasnim da je važno da me sluša. Ne i ne! Pokušavala sam lepim tonom, vikom, maženjem, pa je čak, tu i tamo, grublje cimnem. Ni da mrdne! Znaš šta znači, ni makac!

Na kraju sam je pustila da radi šta hoće i nije ličila ni na šta, pravo da ti kažem. Šta me briga, ako njoj nije stalo da ti se dopadne – zašto bi meni bilo? Ja sam nosila belu haljinu i torbu boje nemira, tako da sam odlučila da ne marim za to što je ona rešila da se ponaša kao histerična princeza na zrnu graška.

Do dana današnjeg, ne znam šta joj je bilo. Možda se bojala nečega, pa se unervozila. Mada, hej, bojala sam se i ja! Zar to nije vreme kad bismo trebale da se držimo jedna uz drugu?

Ono što pokušavam da ti kažem je... Vidiš da mi trebaš, čoveče. Treba mi da mojim pramenom golicam tvoj nos. Treba mi da nam se vlasi prepletu na jastuku. Treba mi da se igraš sa mojom kikom. Treba mi da gunđam pred ogledalom da kosa ništa ne valja, pa da me poljubiš u potiljak i kažeš: „Ma, super je.“ Treba mi da sve bude okej, čak i onda kad ništa nije. 

недеља, 20. септембар 2015.

Jedna mala udovica na rubu propasti

Možete pročitati novi deo kratkog stripa o jednoj maloj udovici, izrađen u saradnji sa mladim crtačem iz Niša.


уторак, 15. септембар 2015.

Topla krofna posuta stvarnošću


Napiši nešto o sebi jer to ljude zanima. Otkrij im ko si ti jer su baš te obične stvari u vezi tebe ono što te čini jedinstvenom. To što ti za jaje na oko trebaju i viljuška i nož, to te čini posebnom. To što uvek propustiš tupana koji ti se bezobzirno ubaci u red na blagajni (iako želiš da mu izvadiš rebra i slomiš ih naočigled javnosti), to te čini svojom.

Ko sam ja?

Baš dugo biram četkicu za zube. Strašno i tragično dugo. Iritirajuće dugo. Odlučim, pa se premišljam. Čitam šta piše na deklaraciji i merim širinu dlačica. Mislim da me je jednom jedan dečko i ostavio jer je ušao sa mnom u prodavnicu da izaberem četkicu i shvatio da nećemo nikada izaći. Stvarno, jedva je podnošljivo. Istina je da uživam u tome. Jednostavno je: kada kupuješ cipele, one te tu i tamo iznevere. Propuste vodu, puknu, odlepe se, ne slažu se uz odeću koju oblačiš. Četkica za zube te nikada ne izneveri.

Šta još radim? 

Pa da, pišem pesme za krofne. Zanimljivo je kako se to dogodilo. Ljudi imaju tu sklonost da veruju da je pisanje oslobađajuće dok ti zapravo paničiš jer ti neki lik ima temperaturu, neodlučna oko toga da li ima grip, tuberkulozu ili Alchajmera. Uz to, ljudi imaju sklonost da očekuju da im pišeš stvari za džabe, dok ti pokušavaš da osmisliš način da ubereš koji dinar – jer se, na kraju dana, živi od mnogo magije, malo ljubavi i po kojeg dinara. Najzad (imam i tu sklonost da ispričam priču pre priče), jedna svetlooka devojčica mi je ponudila krofnu u zamenu za pesmu. Ubrzo sam počela da razmišljam o tome i nije mi mnogo trebalo. Ko zna, tamo krofna, vamo musaka, amo sendvič i prođe dan. Uostalom, jedan milijarder je rekao: „Zaraditi prvu krofnu je najteže.“ Ili već tako nekako.

Dobila sam ime po pesmi rođenoj iz ljubavne priče. Volim orhideje. Volim kako vrela pita cvrči kada je poprskaš hladnom vodom. Obožavam da spavam, ali ni za živu glavu ne spavam popodne. Naručujem dupli čiz obrok. Nikako da probam giros. Ne volim kada ljudi jedu otvorenih usta. Mrzim kada krastavac savršeno pristojnog ukusa domaćin prelije sirćetom koje ti svojom kiselinom nagriza želudac i onda hoćeš da umreš, ali je nepristojno da za stolom iz čista mira vikneš: „Zašto ste upropastili krastavac?!“. Prezirem to što ne mogu da odlučim šta prezirem jer smatram da se prezir javlja samo nakon ogromne ljubavi, pa ne želim da se igram sa tom rečju.

Šta znam, sve to možda nije tako važno. Ja sam samo jedna devojka koja dugo bira četkicu za zube i koja piše pesme u zamenu za krofne. 

недеља, 13. септембар 2015.

Tmina jedne male udovice

Okolnosti su htele da započnem saradnju sa crtačem iz naše zemlje. Kao proizvod toga, javila se ideja da mali svet koji sam stvorila pretočimo u kratki strip.


субота, 12. септембар 2015.

Čelična vrata zaborava


On je sve što sam ja nisam želela da napišem. Naređujući mi brzim treptajima da ga sledim, tankim prstima oteo mi je razum. Samo sanjam o njemu i samo maštam o nama i samo želim njegov dah na svome vratu. Volim ga. Volim ga. Volim ga.

Čini se da boje njegovog života postepeno gase moj. Sve češće nalazim sebe u raspoloženju beznađa. Suludo je nazivati ga raspoloženjem, kada najviše sliči propasti. Zarobljena sam među kucima sopstvene slabosti i nemoćnim dlanovima grebem po vratima zaborava, ali me niko ne čuje. Nema prostora za misli čijih nije deo i nema vremena za uzdahe koje njegovo postojanje ne preseca.

Mislim da bi me saznanje da je srećan neizostavno oteralo u grob. Kakva je to ljubav, ako se ne radujem njegovim osmesima? Ko mi je uopšte rekao da ovu agoniju u kojoj ležim smem nazivati toplom? Otkud mi ideja da ljubav poistovetim sa bolom?

Kruni me i ubija, pogleda prikovanog u daljinu. Seče me na tanke komade i svaki delić posipa zrncima okrutne stvarnosti. Želim da ga upijem svim svojim čulima i da ga ugušim snagom strasti. Želim da nestanem negde u njemu i da se uvijem u plašt naših osmeha.

Nalazim se na malenom rtu spasa koji me čuva od davljenja. Oko mene su samo tama i ponor. Svuda osećam miris smrti i svaka je moja misao prazna. Prošlost je nestala. Budućnost ne postoji. Imam samo ovaj trenutak u kojem skupljenih pesnica stežem kovanice sećanja, u bednom pokušaju da sačuvam sve što me veže za njega.

Ne radujem se i ne plačem. Samo skupljam misli u razduvani kovitlac nesreće i čuvam od habanja. Skrivam se od istine, svesna toga da mi ne postojimo, ali da, prišivenih dlanova, krvavi šetamo po svetu.

Bojim se da smo zapali u umršeno klupko očaja i da iz njega nećemo izaći. Ne znam kuda ovo stanje vodi, ali sa sigurnošću mogu reći da noć bez njega postaje neizdrživa. 

среда, 9. септембар 2015.

Pospana satnica smrti


02:27

Osećam da mi nedostajanje kida kožu. Pomisao na nemanje tebe sve me jače steže. Kao da je oko mog struka uvezan užareni kaiš propasti koji preti da me uništi.

Bojim se da ću do jutra zateći sopstvene očne jabučice u plehanoj posudi. Kapci su mi teški i tromi. Disanje isprekidano (i sve ga manje ima).

Pitam se od čega li ću uopšte umreti. Od ovog razarajućeg nedostajanja neću, ne, ne. Slomljena urušavanjem tvoje ljubavi prema meni, možda oslepim, možda izgubim razum, možda zanemim, ali umreti neću. Smrt nije tako prosta i baš nikada ne dolazi onda kada je očekuješ.

03:42

Golim rukama bih iščupala sebi vene u zamenu za tvoj dodir. Kusur tvojih uzdaha odbrojala bih sećanjem. Čini mi se da je svaki bol ništavan bez tebe i da je svaka radost jednaka izmišljotini.

Nadasve, mislim da će me boja tvoga glasa ispratiti na večni počinak. Nestajem. Iščezavam sve brže i brže. Krunim se i zbunjena sam pitanjem koliko me uopšte još ima, pre nego što konačno otperjam u nepovrat. Rekla bih „odletim“, ali oboma nam je jasno da se u paklene hodnike podzemlja ne leti, već se do njih puzi po blatnjavom trnju.

Još uvek se pravim da si sa mnom u sobi i još uvek ne mogu da prevarim sebe samu da te osetim. Pretpostavljam da je to dobar znak. Glumim da si tu, ali patim jer nisi. Pravi problem nastaće onda kada poverujem da si sa mnom. Budi siguran, to će se uskoro dogoditi.

04:12

Nepca mi krvare od bolnih zagrižaja nedostajanja. Bojim se da je moje postojanje bez tebe izgubilo smisao. Strahujem da me je nemanje nepovratno obeležilo i da se od tebe nikada neću oporaviti. Biću tvoja, čak i kada me ne bude bilo. Pamti moje reči. Pamti sve o čemu govorim jer je klesanje spomenika suzama posao u čije ću bedeme utkati svaki uzdah tvoje ponoći. 

четвртак, 3. септембар 2015.

Takt užarenog pasijansa


Bili smo okrnjena stena i siloviti val. Bili smo užareni plamen i ledeni trag. Bili smo mesečev odsjaj i tamna senka. Nismo bili jedno za drugo. Ipak, bili smo stvarni.

Večeras slažem karte sećanja i razmišljam o tebi. Istina je da nisam hodala naročito vešto po labavoj žici tvojih nesrećnih trzaja. Stalno me je vetar stvarnosti gurao u suprotni smer i gotovo neprestano su se reke bola slivale niz moja bedra zbog nas. Znam da nikada nisam ni trebala da budem tvoja, ali sam, suprotno računljivoj logici postojanja, odlučila da te ozbiljno volim.

Večeras razmišljam o jednom nasmejanom jutru i pitam se da li smo potpuno izgubili razum. Broje mi se sekunde u kojima smo u istom trenutku pomislili jedno na drugo i bacaju u gorući vulkan večnosti. Uverena sam da misliš na mene i da me praviš od konoplja tuge koja oblačiš u tkaninu smrti. Uverena sam da misliš na mene i onda kada ti svetlost moga pogleda preseče dah, žurno koračaš u boje praznog popodneva.

Uopšte nisam sigurna kako je planirano da izgleda to funkcionisanje nakon jednog voljenja. Tvoj datum rođenja. Tvoja ulica. Tvoja najdraža pesma. Tvoj kućni ljubimac. Tvoj broj telefona. Tvoja omiljena boja. Tvoje prvo sećanje. Tvoje plašljive tajne. Ja sam dugokosi čuvar tvog postojanja koji samo nosi deliće tebe razlivene po džepovima misli. Ja sam tamnooka riznica tvoje porušene istine koja žašivenih usana veruje u tebe.

Uopšte ne znam šta se od nas očekuje da uradimo sa sopstvenim rečima. Ja tebe ne mogu da pogazim. Nemam plan da te gurnem u ambis zaboravljanja, a još manje želju da se otrgnem od tebe.

Zato slažem karte sećanja i pitam se gde je pošlo naopako. Da li je ikada bilo ispravno? Zašto si ušao u moj um? Znaš li da te volim? Kuda sada sa nama? Stotine pitanja proleće kroz salon moga uma i nezaustavljivom jurnjavom pada u ćošak bola. Pitanja na koja ne mogu da nađem odgovor nižu se u taktu bubnjave srca.

Mada, ne brini... To ionako ništa ne znači. Znaš ti mene... Uvek sam ti dobro. Sada se trudim da svaki delić života pretvorim u magiju. I ide mi sasvim lepo, ne bih da lažem. Prikovana za postelju, vezem goblen proćerdanih suza i čekam nedostajanje da dođe po mene.