02:27
Osećam da mi nedostajanje kida kožu. Pomisao na
nemanje tebe sve me jače steže. Kao da je oko mog struka uvezan užareni kaiš
propasti koji preti da me uništi.
Bojim se da ću do jutra zateći sopstvene očne
jabučice u plehanoj posudi. Kapci su mi teški i tromi. Disanje isprekidano (i
sve ga manje ima).
Pitam se od čega li ću uopšte umreti. Od ovog
razarajućeg nedostajanja neću, ne, ne. Slomljena urušavanjem tvoje ljubavi
prema meni, možda oslepim, možda izgubim razum, možda zanemim, ali umreti neću.
Smrt nije tako prosta i baš nikada ne dolazi onda kada je očekuješ.
03:42
Golim rukama bih iščupala sebi vene u zamenu za
tvoj dodir. Kusur tvojih uzdaha odbrojala bih sećanjem. Čini mi se da je svaki
bol ništavan bez tebe i da je svaka radost jednaka izmišljotini.
Nadasve, mislim da će me boja tvoga glasa
ispratiti na večni počinak. Nestajem. Iščezavam sve brže i brže. Krunim se i
zbunjena sam pitanjem koliko me uopšte još ima, pre nego što konačno otperjam u
nepovrat. Rekla bih „odletim“, ali oboma nam je jasno da se u paklene hodnike
podzemlja ne leti, već se do njih puzi po blatnjavom trnju.
Još uvek se pravim da si sa mnom u sobi i još
uvek ne mogu da prevarim sebe samu da te osetim. Pretpostavljam da je to dobar
znak. Glumim da si tu, ali patim jer nisi. Pravi problem nastaće onda kada
poverujem da si sa mnom. Budi siguran, to će se uskoro dogoditi.
04:12
Nepca mi krvare od bolnih zagrižaja nedostajanja.
Bojim se da je moje postojanje bez tebe izgubilo smisao. Strahujem da me je
nemanje nepovratno obeležilo i da se od tebe nikada neću oporaviti. Biću tvoja,
čak i kada me ne bude bilo. Pamti moje reči. Pamti sve o čemu govorim jer je
klesanje spomenika suzama posao u čije ću bedeme utkati svaki uzdah tvoje
ponoći.
Нема коментара:
Постави коментар