Naseli
se u njene vene i zavladaj njome. Ne vidim šta bi ti bilo pametnije da uradiš od
toga. Ona ti se neće dati jer ne misli da se nekome treba dati, niti da se može
dati, niti da je njeno da se daje. Uzećeš je nekog nebitnog jutra kad sve bude
bilo kao i ranije, potpuno nesvestan toga da je od sada tvoja; nekog nebitnog
jutra kad shvati da tvoja radost kroji njenu.
I znaj, ako te zavoli, istina je
da nikada neće prestati da te voli. Nemoj da ti padne na um da to iskoristiš u
svoju korist. Ne znam da li će je taj mučni nemir ikada napustiti. On je kida,
reže je na delove i čini da bude sve bleđa. Ipak, dok si ti tu, taj jezivi vir
strave pretvoriće se u lepršavu loptu neba koja će kliziti po njenoj koži kada
pomisli na tebe. Uvek će misliti na tebe.
Ne znam zašto uopšte govorim „dok si ti tu“. Nisi valjda lud da odeš. Zašto
bi otišao od žene koja svakog jutra upoznaje samu sebe? Zašto bi ostavio sve
što ti svet boji u magiju? Jedino ako si lud. Okej, šta ja znam, možda si ti
lud. Možda više voliš dosadne sarme od podnevnog smeha. Ali, ako je tako, molim
te, idi. Idi, što pre. I nemoj više nikada da joj se vratiš. Ni onda kada te,
usred neke letnje oluje, pogodi da sam bio u pravu i da si izgubio sve što
vredi.
Ej, sasvim sam siguran da će te naterati da ofarbaš stan u belo. Pomiri
se sa tim. Nagovoriće te i da kupite roze jastuke i da umesto čiviluka na zid
okačite plavičasto veslo. Pomiri se i sa tim. Glumi da si kapetan, ma koliko
mrzeo more. Ona će biti srećna, a budi siguran, ništa ne želiš više od uzdaha
njenog spokoja.
Boji se njene tuge. Slobodno se plaši. I slobodno joj priznaj
koliko strahuješ. Zato joj dozvoli da te prefarba u neke bljutave bebeće boje i
ako želi da nosiš šešir, pa nosi prokleti šešir. I pusti te brkove, koga briga.
Kad se uveri da izgledaš odvratno, više te nikad neće nagovarati da ih nosiš. Ja sad puštam brkove i izgledam kao kreten i
pitam se da li bi ikada mogla da mi oprosti.
Mislim da je ona proleće. I da
je magija. I da je voda. I da je pesma. To i ona sama zna, ali čekaće da
provališ, a ako nikada ne provališ... Pa, šta znam, zato ti ovo i pišem, da ne
ponoviš moje glupe greške. Ne pokušavaj da me čitaš u njenim očima. Nemoj ni u
ludilu. Pročitaćeš nešto pogrešno jer – šta ti znaš. Povredićeš je, ranićeš
mene u njoj i izgubićeš je. Nemoj nikada da kažeš ništa loše o meni. Možda je
najbolje i da me ne spominješ. Jednostavno me spusti u groblje napuštenih
istina i nadaj se da ću lagano izbledeti. Budi srećan. Budi samo srećan jer,
jebote, pa: ona je tvoja.
Kao omadjijana zurim u tastaturu i ne znam šta da napišem...a htjela bih. Nisam sigurna da bh izabrala prave riječi kojima bih opisala emocije, sjećanja, buru koja je prošla korz svaku poru mog tijela dok sam čitala post... Predivno!
ОдговориИзбришиDraga Sanela, hvala najlepše na ovako divnim rečima!
ОдговориИзбриши