O meni

Volim plavu boju i akustične obrade pesama. Lepršave haljine. Šum talasa. Čistu posteljinu. Kapi kiše. Nisam fan boranije ni ljudi koji boraniju zovu buranija. Ogovaranja. Nepristojnosti. Vrućine. Vrata koja se zaglavljuju.

Znam da oči mogu da se smeju i da prava osoba nikada ne prestaje da voli. Da prozori služe da bi ljubav živela. Mislim da su stvari u životu sive i da se terase ukrašavaju jer je romantičnoj priči potreban pristojan pejzaž.

уторак, 8. март 2016.

Vagon misli


Saberimo se na trenutak i prebrojmo boje ove moje igre. Sada imam dve simpatije, jedno nedostajanje i četiri šanse za spas.

Znam, opet sam se zaljubila. I opet je malo i nebitno, a ogromno i najvažnije. On je opet sjajan, a ja sam opet smotana. On je opet potpuno nesavršen i opet mu se desni brk više smeje. Ja sam, opet, imala srozano samopouzdanje i podignutu punđu. On je, opet, učinio da se osetim kao najlepša žena na svetu.

Znam, opet sam se zaljubila. Opet neće biti ništa od toga, samo ću zaludno maštati o našim dodirima. Neće biti kuvanja neke bljutave večere koja je užasna, ali ćutke mrljavimo po tanjiru... Neće biti dodira laktom kad se pojavi neka naporna spodoba, niti kašnjenja u bioskop jer ja ne hajem za vreme. Neće biti spuštenih slušalica i prećutanih tajni. Ničega neće biti.

Znam, opet sam se zaljubila. Provodim sate slikajući pore njegovih jagodica, u propalom pokušaju da ga zadržim za sebe. Smeškam se njegovom liku na sofi mojih ideja i planiram šta bih mogla da obučem kad odemo na izlet. Zamrzavam ga u vagonu misli i vajam hladnim virovima. Čuvam ga u sebi i ljubomorišem; stvarno ljubomorišem. Ah, tako sam beznadežna!

Znam, opet sam se zaljubila. Opet zima odlazi i opet sam se probudila u bisernoj školjki. Opet ima glas koji pali sve lampione i dovoljno ludosti da me poželi. Opet je lep, najlepši i opet mislim da me zaslužuje. Opet skidamo kapute i šetamo u tišini. Ja maštam, snivam, lomim, umirem. Ja nestajem, bolim, čekam, molim. Strahujem, smejem, budim i osećam. Brojim i merim. Lepim i krojim. Ma, tako sam njegova!

Mokra sam do gole kože. Cede se, na mojim butinama, vodopadi strasti. Opet bi poludeo zbog mene. I šta će mu to? Opet ima nekoga ko ga voli. Nekoga ko mu se raduje. I koji će mu ovaj tamni sjaj? Opet je potpun bez mene i opet mu nisam potrebna. Opet je moj, a nemam ga.

Znam, opet sam se zaljubila.  I nije se, bogznašta, time promenilo. Sada imam novu simpatiju, staro nedostajanje i prognane želje. Sada imam dva čekanja više i jedno nadanje manje. Imam načetu štanglu čokolade i rozikastu sebe. Imam okrnjena sećanja i jedno zaleđeno verovanje. Znam, opet sam se zaljubila... 

Нема коментара:

Постави коментар