Treba mi
da me voliš glasnije. Da ujutru ćutimo, da trepćemo u tišini i da me dišeš. Da
farbamo šareni kikot u tonove naših uzdaha i da rečima slikaš moje nebo. Treba
mi da budem dobro i da odemo daleko, a ja nikad nisam dobro kad odem daleko ako
nemam svoj dom i znam da od ljudi ne treba da praviš dom, ali ko uopšte može da
određuje šta je dom.
Treba mi
da me voliš glasnije. Da ti nedostajanje nagrize vene, pa da shvatiš da ne
želiš da ti nedostajem, pa da to više nikada ni ne dopustiš. Da kažeš
prodavačici u pekari da me pusti da odlučim šta želim jer ja ne mogu da odlučim
tako brzo i šta ako odlučim pogrešno pa uzmem nešto bajato i samo mi bude
bljak. To nam ništa dobro neće doneti.
Treba mi
da me voliš glasnije. Da u mene šiješ prolećne dane, da se igraš mojom kikom i
da me zoveš svojom. Da ne odlaziš od mene i da nas svako svitanje dočeka
spremne. Treba mi da se nastanim u tebi, da pustim korenje na tvojim ledjima i
da ti verujem. Treba mi da znam da sam ti dovoljna i da ugušiš u meni svaki
krak sumnje da to ne mogu biti.
Treba mi
da me voliš glasnije. Da urlaš kako ne želiš da živiš bez mene i da svi to
znaju. Da potoci krvi prave bljutavu smešu od tvojih organa na pomisao da
odlazim. Treba mi da me voliš baš mnogo jer, ispostavlja se, drugačije ne može.
Treba mi
da me voliš glasnije. Ja mislim da kod mene sve može, ako me dovoljno voliš. I
to je bezveze, ali tako je i ja tu ne mogu ništa. Zato, kad bi me voleo
glasnije, ništa ovo ne bi bilo važno. Hej, pa ja sam ionako ista kao ti. Ko bi
bolje razumeo bežanje od istine? Ko bi se bolje pravio da nije bilo ništa što
je bilo, ušuškavajući se debelim jorganima treptaja?
Treba mi
da me voliš glasnije. Da brojiš zvezde mojim imenom, da živiš talase u mojoj
kosi, da šaraš nebo mojim venama i da mi umireš pod jezikom. I da to svi znaju.
Treba mi da me voliš glasnije. I samo to mi treba. To bi bilo dovoljno.
(Idi.)
Нема коментара:
Постави коментар