Hej, nisam ni ja idealna, ne boj se. Ne daj da te
otrcane fore i otmeni hod ubede u suprotno. To što moja kosa ima prirodne lokne
uopšte ne znači da beleg na vrhu desne butine nije veličine grozda. To što imam
duge prste ne povlači za sobom da smem da koristim oštar nož ako nema ambulante
u blizini.
Uzmimo za primer doručak. Za doručak volim da
obedujem šoljicu jada i tost premazan samosažaljenjem. Uh, tako se sladim dok
mrmljam o svemu što mi smeta!
Zvone budilnici, vri voda, ptice pevaju, cvrčak
traži prijatelja. „Ma, neka neko ugasi prirodu“, namršteno gunđam. Ne volim da
ostavim tanjir u sudoperi, pa ga perem. Izmokrim belu košulju, pa proklinjem i
taj mlaz koji šiklja. Onda pritisak oslabi, pa šapućem slavini da je voda glupa.
Ubrzo se setim da sam ostavila palačinke u
frižideru i da će se pokvariti ako ih ne pojedem danas, pa se rasplačem što
nemam nekoga kome bih sad namazala četiri sa džemom od kajsija. Dve bih
ostavila sebi da im se obradujem kad se vratim kući. Onda bih se durila što
imamo samo džem, a besmisleno je mutiti čokoladni krem zbog dve palačinke.
Brzo planem, često kasnim, mnogo brinem. Teško
odlučujem, neutešno jecam, a tečni sapun mi obavezno iscuri na pločice. Stalno
merkam šešire, ali ih nikada ne kupujem i onda se žalim kako svi imaju neko
lepo perje na glavi; svi osim mene. Volim nakit. Prstenje mi spada, a ogrlice
me guše. Brbljam dok traje film. Ućutim kad se uplašim života.
Nisam ni ja idealna. Ne boj se. Skretanje pogleda
u mom svetu nije nezainteresovanost, nego sviđanje. To što nameštam kosu ne
znači da je nisam sredila ispred ogledala, nego da ne znam šta da radim sa
rukama kad naletim na tebe.
Šta znam, ja bih najviše volela da na ravne časti
podelimo jednu picu sa pršutom dok sedimo na drvenim ljuljaškama. Ne daj da te izlizane
reči i uvežbani maniri ubede u suprotno.
Нема коментара:
Постави коментар