O meni

Volim plavu boju i akustične obrade pesama. Lepršave haljine. Šum talasa. Čistu posteljinu. Kapi kiše. Nisam fan boranije ni ljudi koji boraniju zovu buranija. Ogovaranja. Nepristojnosti. Vrućine. Vrata koja se zaglavljuju.

Znam da oči mogu da se smeju i da prava osoba nikada ne prestaje da voli. Da prozori služe da bi ljubav živela. Mislim da su stvari u životu sive i da se terase ukrašavaju jer je romantičnoj priči potreban pristojan pejzaž.

петак, 10. јун 2016.

Ako odeš


Ako odeš, od mene će ostati bleda senka istine da smo postojali. I da si me jednom, eto, volela. Ležaću u tišini i gledati u plafon, dok mi zvuk tvog kikota para uši. Pokušaću da te ubijem, pa ću pustiti neki sentiš propalih ljubavi. Najzad ću te ućutkati i zatvoriti oči, ali onda ćeš plesati po mojim trepavicama. Naravno da ću popizdeti jer ne znam kako da te izbacim iz glave.

Ako odeš, ja ću se sav pretvoriti u onaj osećaj kad se nagutaš vode, a znaš da plivaš, stvarno znaš, pa zašto si se onda sad nagutao ove vodurine. Malo ću te mrzeti, a onda ću mrzeti sebe jer te nemam, pa ću se mrzeti jer sam pomislio na to da te mrzim, a uopšte te ne mrzim. I stalno ćeš biti tu jer mislio sam da nikuda ne ideš i kako si sad otišla, kad je trebalo da budeš tu. I neću govoriti o tebi jer ne vidim o čemu sada ima da se priča.

Ako odeš, zaboraviću na sreću jer nisam se šalio kad sam rekao da si moja sreća. I znam, biću nekad pomalo srećan, ali ne znam ni da li će mi biti drago što sam srećan ili će mi biti krivo što ti nisi tu da ti kažem zašto sam srećan. Ako o svemu ovome budem mislio, jasno je da je pravo pitanje da li ću uopšte biti srećan tada kad pomislim da sam malo srećan. Biće toliko komplikovano, a mislio sam da je sa tobom komplikovano, a ispostavilo se da je pored tebe najjednostavnije.

Ako odeš, sve naše klupe postaće moje klupe i sva naša sećanja raspašće se po parkovima u kojima sam te ljubio. O našoj zgradi da ne govorim! Pa, hej, zar bi mogla da napustiš našu zgradu, kad ona uopšte nikad nije ni bila naša, ali toliko je naša da je nismo zvali ni ona zgrada, ni naša zgrada, nego samo zgrada.

Ako odeš, siguran sam da te neću preživeti. Ostaću živ, ali disaću tvoje dodire. Po prozorima napuštenih magacina crtaću obrise tvoga struka. Na zidovima ću ostavljati patetične poruke i na jezicima lepih devojaka utiskivati tvoj otrov i odjeke istine da te još uvek volim.

Ako odeš, sigurno je da se nećeš vratiti, ja to znam. I sada ne znam da li da te pustim da ideš, kad si moja ili da te čuvam u ovoj sobi umućenih strasti. Ako odeš, ovo više neće biti moja soba i ja moram da se selim...

Нема коментара:

Постави коментар