Uvek sam
zavidela onima koji reč ogole, a ne uvijaju je u srebrnkasti papir treptaja.
Jednostavno i lako. Mada, to je sve što ja nisam. Valjda pišeš onako kakav si.
Nikada kod mene ženi nije bila umazana gornja usna pavlakom, dok je sredinom
levog kažiprsta ovlaš dodirivala nozdrvu. Ne, ne. Moja žena je ranjena
sećanjima i krajičkom oka posmatra mladi zaljubljeni par, pitajući se gde
ljubav prestaje i kada se u njoj javila želja da svom ljubavniku sipa otrov u
mirisni namaz za testo.
Ne ide. Ne možeš pobeći od sebe, ma koliko da juriš.
Sam ćeš sebe uvek stići i zato mislim da nikada neću pisati o tome da dečak
pravi zamak od peska u prugastoj majici; isflekanoj od sladoleda. Najzad,
dečaci u mojim pričama nikada nisu prljavi jer na šta bi to ličilo.
Нема коментара:
Постави коментар