Sunce moga neba,
Pišem ti jer ne vidim šta bih drugo mogla. Lažem.
Pišem sebi. Ti odveć ne primaš moja pisma, niti ti ih ja šaljem. Ne vidim šta
bi to moglo dobro doneti, a sebi novo zlo neću oslanjati na kapke.
Nedostaješ mi. Nedostaješ mi. Nedostaješ mi.
Nedostaješ mi.
Nema šale kada govorim o nedostajanju. Nedostaješ
mi toliko da sve češće zamišljam scene u kojima na belom zidu pokraj mog
beživotnog tela stoji kvrlju ispisano da si mi previše nedostajao.
Imam ozbiljnih poteškoća da razumem zašto si
odustao od mene. Ja ne bih odustala od sebe. Tu sam. I dalje. Zašto si ti
otišao? Zašto si me uopšte uveravao da ćeš biti tu? Ozbiljno mi je poljuljano
poverenje u svakoga ko postoji. Kako ja mogu da verujem da će neko biti tu?
Zašto bi bio? Zašto, ako su svi do sada odlazili?
Verujem da se raduješ novom jutru i da ne postoji
lanac koji bi te vezao za misao o meni. Ipak, možda te interesuje šta radim.
Možda te zanima kako suhe duše šetaju po pločnicima sreće sveta. Reći ću ti
kako se ja nosim sa stvarnošću:
Ovih dana pijem toplo mleko u velikim količinama.
Nisam to do sada radila. Mislim da me miris toplog mleka vraća u detinjstvo.
Mislim da me ukus toplog mleka podseća da je bilo i drugih užitaka pre nego što
sam probala tvoje usne.
U ogrtaču se šetam po sobama i nečujno umotavam u
tople jorgane pokušavajući da prizovem sva lepa sećanja u kojima ne postojiš.
Pokušavajući da te izbacim iz uma jer neko od nas dvoje mora nestati.
Bledim rukama obrglim šolju i ćutim. Ne znam kako
bih ti drugačije opisala kako izgleda moj život poslednjih mesec dana.
O ovom neprestanom obraćanju tebi koji nisi tu
nema svrhe ni pisati.
Smrt se bliži.
Ja
Нема коментара:
Постави коментар